Autor: Tihomir Majić U suradnji s ChatGPT-om (OpenAI), uz korištenje umjetne inteligencije kao istraživačke i autorske pomoći.
Od imperijalizma teritorija do imperijalizma straha – rađanje nove Europe #
Shenzhen i Berlin, 19. studenoga 2026., mogli bi ostati zabilježeni kao dva mjesta na kojima su se susrele dvije različite predodžbe budućeg međunarodnog poretka. U Shenzhenu su se sastali predsjednici Rusije, Kine i Sjedinjenih Američkih Država, Vladimir Putin, Xi Jinping i Donald Trump. Istoga dana u Berlinu su se okupili europski i drugi međunarodni partneri, okupljeni oko Ukrajine u okviru Koalicije voljnih (Coalition of the Willing).
Nije riječ samo o dvama diplomatskim događajima. Oni simboliziraju dvije različite političke logike: jednu koja se oslanja na privilegirani položaj velikih sila i drugu koja pokušava izgraditi zajedničku političku volju država koje ne žele svoju budućnost prepustiti dogovoru drugih.
Shenzhen: povratak politike velikih sila #
Putinova izjava u Shenzhenu zaslužuje posebnu pozornost. Pozivajući se na pobjedu u Drugom svjetskom ratu, Putin je Rusiju, Kinu i SAD predstavio kao tri države koje imaju zajedničku odgovornost za očuvanje i jačanje sustava međunarodnog prava i poslijeratnog međunarodnog poretka.
Na prvi pogled, riječ je o pozivu na očuvanje međunarodnog prava. Međutim, način na koji je povijesno obrazložen taj poziv otvara ozbiljna pitanja.
Tko su zapravo pobjednici Drugoga svjetskog rata? Pobjedu nad silama Osovine ostvarila je široka Saveznička koalicija. Među njezinim ključnim članicama bile su Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Republika Kina, uz brojne druge države, uključujući Kanadu, Australiju i Novi Zeland.
Jednako je važno pitanje osnivanja Ujedinjenih naroda. Organizaciju nisu osnovale današnja Rusija i Narodna Republika Kina. Osnovana je 1945. godine, a među njezinim izvornim članicama bile su SSSR, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Republika Kina. Narodna Republika Kina osnovana je 1949. godine, a kinesko mjesto u UN-u, uključujući stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, preuzela je 1971. godine.
Ove razlike nisu samo povijesna formalnost. One pokazuju koliko se selektivnim korištenjem povijesti može stvarati politička legitimnost za današnje ambicije.
Posebno je znakovito da Putin iz povijesne konstrukcije izdvaja Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo, države koje su i pobjednice Drugoga svjetskog rata i stalne članice Vijeća sigurnosti. Europska unija, koja danas predstavlja značajan gospodarski i politički prostor, u toj konstrukciji također nema samostalno mjesto.
Ruska poruka zato se može čitati kao pokušaj uspostavljanja novog međunarodnog direktorija velikih sila. Njegova bi posebnost bila u tome da se povijesni status pobjednika pretvara u današnje pravo na posebno odlučivanje o međunarodnom poretku.
Naravno, zajednička izjava triju predsjednika ne mijenja Povelju UN-a niti međunarodnopravni položaj drugih država. Ali političke ideje koje se postupno prihvaćaju mogu postati temeljem budućih institucionalnih promjena.
Ruska ambicija: obnova imperijalnog položaja #
Rusku politiku ne treba promatrati samo kroz njezine teritorijalne zahtjeve prema Ukrajini ili nastojanje obnove nekadašnjeg sovjetskog prostora.
Sovjetski prostor njezino je početno geopolitičko uporište, ali ruske ambicije mnogo su šire. Riječ je o nastojanju obnove ruskoga imperijalnog položaja u Europi i svijetu.
Rusija je raspadom Sovjetskog Saveza izgubila golem dio teritorija, stanovništva, gospodarske snage i međunarodnog utjecaja. Zadržala je, međutim, nuklearni status, stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a i međunarodni položaj države nasljednice SSSR-a.
Njezina suvremena strategija nastoji taj naslijeđeni status pretvoriti u političko pravo na sudjelovanje u određivanju sudbine drugih država, osobito onih koje smatra svojim neposrednim ili širim geopolitičkim susjedstvom.
Upravo zato Ukrajina predstavlja mnogo više od teritorijalnog pitanja. Njezino pravo na samostalno određivanje vlastite političke i sigurnosne budućnosti izravno osporava rusku predodžbu o posebnom položaju Moskve u Europi.
Takva ambicija ne mora se ostvarivati samo vojnom silom.
Rusija koristi i međunarodne političke formate, gospodarske odnose, informacijske operacije, povijesne interpretacije i različite oblike političkog utjecaja. BRICS je u tom smislu posebno važan. On nije ruski politički blok niti je njegovim članicama zajednički imperijalni projekt. Kina, Indija, Brazil i druge članice imaju vlastite interese, često i međusobno suprotstavljene.
Ipak, BRICS Rusiji pruža globalni politički prostor mnogo širi od nekadašnjeg sovjetskog bloka. Omogućuje joj povezivanje s državama različitih kontinenata i političkih sustava te promicanje međunarodnog poretka u kojem američka i zapadna dominacija više ne bi bile odlučujuće.
Rusija u tom procesu ne mora biti gospodarski najjača. Njezina je ambicija osigurati da se bez nje ne mogu donositi odluke koje smatra važnima za vlastiti imperijalni položaj.
Imperijalizam straha: upravljanje tuđom političkom voljom #
Možda najvažnija dimenzija suvremenoga ruskog imperijalizma nije teritorijalna, nego psihološka i politička.
Imperijalizam se tradicionalno povezivao s osvajanjem teritorija, podčinjavanjem stanovništva i kontrolom resursa. Međutim, suvremena imperijalna politika može nastojati ostvariti kontrolu i bez izravnog upravljanja svakim teritorijem.
Dovoljno je utjecati na uvjete u kojima druge države donose svoje odluke.
U tom smislu, strah postaje politički instrument. Vojne prijetnje, nuklearno zastrašivanje, informacijske operacije, energetski pritisci i stvaranje osjećaja neizvjesnosti mogu imati zajedničku svrhu: uvjeriti druge da je suprotstavljanje preskupo, opasno ili unaprijed osuđeno na neuspjeh.
Takav oblik djelovanja mogli bismo nazvati imperijalizmom straha.
Njegov krajnji cilj nije nužno okupacija svakog prostora, nego ograničavanje političke slobode drugih. Države bi formalno zadržale suverenitet, ali bi svoje odluke donosile anticipirajući želje i moguće reakcije imperijalne sile.
Uz to je povezan i pojam kognitivnog imperijalizma: nastojanje da se promijeni način na koji druga društva razumiju povijest, međunarodne odnose, vlastite interese i legitimnost političkih odluka.
Nije riječ samo o propagandi. Propaganda je jedan od instrumenata. Dublji je cilj promjena interpretativnog okvira, odnosno stvaranje uvjerenja da je ono što imperijalna sila zahtijeva zapravo neizbježno ili čak opravdano.
Upravo se u tom kontekstu može promatrati i ruski rat protiv Ukrajine.
Rat ima svoje teritorijalne, vojne i strateške ciljeve, ali istodobno proizvodi psihološke učinke koji nadilaze ukrajinsko bojište. Njegov učinak na europska društva, političke elite i međunarodne odnose također je dio šire geopolitičke slike.
Ruska politika zastrašivanja, međutim, nije postigla ono što je možda očekivala u Ukrajini.
Ukrajinci su pokazali iznimnu psihološku otpornost. Njihovo povijesno iskustvo s ruskom imperijalnom politikom, od represije i rusifikacije do Holodomora i novijih agresija, pridonijelo je razumijevanju prirode prijetnje s kojom se suočavaju.
Pokušaj slamanja ukrajinske političke volje proizveo je i suprotan učinak: snažnije povezivanje nacionalnog identiteta, političke samostalnosti i prava na vlastitu budućnost.
To je jedna od najvažnijih pouka ukrajinskog otpora. Strah ne mora dovesti do pokoravanja. Može proizvesti i odlučnost da se pokoravanju pruži otpor.
Europa: otpor imperijalizmu straha #
Europa se, unatoč brojnim unutarnjim problemima, nije predala.
Njezina obrana nije samo vojna i gospodarska. Ona se odvija i u javnom prostoru, kroz političke stavove građana, medije, intelektualce, društvene mreže i digitalnu infrastrukturu.
Digitalno doba promijenilo je odnos između pojedinca i javnog mišljenja. Svaki građanin koji javno iznosi svoje stavove može postati sudionikom međunarodne rasprave. Više nije moguće jednostavno monopolizirati interpretaciju događaja.
Naravno, digitalni prostor jednako je otvoren manipulacijama, dezinformacijama i polarizaciji. Ali omogućuje i nešto što je za demokratska društva iznimno važno: širenje otpora izvan institucionalnih i medijskih središta.
Europa se pritom ne oslanja samo na institucije. Važnu političku i simboličku ulogu imaju i njezine čelnice.
Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, zastupa institucionalnu, gospodarsku i obrambenu dimenziju europske samostalnosti. Kaja Kallas, visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, predstavlja odlučniji geopolitički odgovor na rusku politiku.
Njihova je važnost i u tome što Europi daju politički glas u vremenu kada joj je potrebno više samopouzdanja.
Jednako je važan intelektualni otpor. Francuski filozof Bernard-Henri Lévy jedan je od javnih glasova koji kontinuirano upozoravaju na opasnost ruske agresije i političko značenje ukrajinskog otpora.
Europa ne može biti samo administrativni i gospodarski projekt. Mora biti i prostor zajedničkih vrijednosti, političke odgovornosti i intelektualne hrabrosti.
Ni Sjedinjene Američke Države ne mogu se poistovjetiti s politikom jednoga predsjednika. Trumpova politika i njegova sklonost brzim, transakcijskim rješenjima ne predstavljaju nužno dugoročno opredjeljenje američkog društva. Američka demokracija ima vlastite korektivne mehanizme, a posljednji parlamentarni izbori pokazali su da američko biračko tijelo nije politički jedinstveno i da Trumpova vizija nema neograničenu potporu.
Problem je, međutim, što nepredvidljivost američkog političkog vodstva može otvoriti prostor ruskim ambicijama upravo ondje gdje bi transatlantsko savezništvo trebalo biti najsnažnije.
Berlin: Koalicija voljnih i nova politička geografija Europe #
Dok se u Shenzhenu govorilo o odgovornosti triju velikih sila za međunarodni poredak, Berlin je pokazao drukčiju mogućnost međunarodnog povezivanja.
Koalicija voljnih nije nastala kao klasična međunarodna organizacija, niti kao zamjena za Europsku uniju ili NATO. Nastala je iz potrebe da se države koje su spremne preuzeti konkretnu odgovornost za sigurnost Ukrajine povežu u djelotvoran politički i vojni okvir.
Njezina je posebnost u tome što povezuje države različitih institucionalnih i geografskih pripadnosti.
U njezinu središtu nalaze se Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a okuplja države članice EU-a, europske države izvan Unije te partnere iz drugih dijelova svijeta, među kojima su Kanada, Australija, Novi Zeland, Japan i Turska. Ukrajina je njezin središnji politički partner, a Sjedinjene Države sudjeluju u pojedinim oblicima suradnje.
To je posebno važna politička činjenica.
Europska sigurnost ovdje se ne promatra samo kroz članstvo u EU-u ili NATO-u. Ona se promatra kao zajednički interes država koje su spremne djelovati u obrani ukrajinske suverenosti i europske sigurnosti.
Koalicija je započela okupljanje 2025. godine, a do studenoga 2026. razvila se u okvir od 36 država. Berlinski sastanak 19. studenoga bio je njezin 17. sastanak. Na njemu je sudjelovalo više od 40 predstavnika država i institucija, uživo ili putem interneta.
Posebno je značajno što je suradnja prešla granice političkih deklaracija i ušla u područje vojnog planiranja, koordinacije i pripreme mogućih sigurnosnih jamstava za Ukrajinu.
Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo preuzele su vodeću ulogu u koordinaciji. Njemačka je postala jedno od ključnih političkih i organizacijskih središta, a druge europske i partnerske države uključile su se u različitim oblicima.
Ovakva širina povezivanja i operativnog planiranja predstavlja iznimno važan, u novijoj europskoj povijesti gotovo bez presedana oblik suradnje izvan uobičajenih institucionalnih okvira NATO-a.
Koalicija voljnih ne znači da je Europa već stvorila zajedničku vojsku ili jedinstvenu vanjsku politiku. Njezina je vrijednost upravo u tome što pokazuje da države mogu povezati svoje političke odluke i konkretne sposobnosti i onda kada ne pripadaju istoj organizaciji.
Berlinska poruka zato je važnija od samog broja sudionika. Ona pokazuje da Europa nije spremna prepustiti odlučivanje o vlastitoj sigurnosti dogovoru velikih sila.
Rađanje nove Europe #
Shenzhen i Berlin nisu dva jednako snažna centra moći. Rusija, Kina i SAD raspolažu različitim vrstama globalne moći, dok Europa još uvijek nema jedinstvenu političku i obrambenu strukturu koja bi odgovarala njezinoj gospodarskoj i društvenoj snazi.
Ali upravo se u toj neravnoteži nalazi europski povijesni izazov.
Europska unija nastala je kao projekt prevladavanja povijesnih sukoba europskih država. Nije zamišljena kao imperijalna sila, nego kao politička zajednica koja bi mir, suradnju i zajedničke institucije učinila trajnijima od nacionalnih suparništava.
Danas se suočava s novim zadatkom: mora pokazati da takav politički projekt može opstati i razvijati se u svijetu u kojem postoje sile koje svoju sigurnost i međunarodni položaj nastoje graditi ograničavanjem slobode drugih.
Koalicija voljnih mogla bi postati važan korak u tom procesu. Ona povezuje Europsku uniju, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge europske države, ali i partnere izvan Europe. Time nastaje šira politička geografija suradnje, utemeljena ne samo na geografiji nego i na zajedničkom razumijevanju sigurnosti, suverenosti i međunarodnog prava.
To ne znači da su sve države članice Koalicije voljnih odjednom postale politički jedinstvene. Njihovi interesi i mogućnosti razlikuju se. Ali postoji zajedničko uvjerenje da budućnost Ukrajine ne može biti predmet dogovora u kojem Ukrajinci i Europljani nemaju pravo odlučivanja.
Nova Europa ne rađa se jednim sporazumom, jednom vojskom ili jednom političkom osobom. Ona nastaje kroz dugotrajan proces povezivanja, učenja, institucionalnog razvoja i postupnog stvaranja zajedničke političke volje.
Zato se europski odgovor ne može mjeriti samo brzinom kojom donosi odluke. Mora se mjeriti i sposobnošću da te odluke postanu trajna zajednička politika.
Umjesto zaključka: sloboda od straha kao europski cilj #
Ruski imperijalizam 21. stoljeća ne treba promatrati samo kao pokušaj obnove izgubljenog teritorija. Riječ je o ambiciji obnove ruskoga imperijalnog položaja u Europi i svijetu, pri čemu su vojna sila, politički pritisak, međunarodni formati i kognitivno djelovanje različiti instrumenti iste šire geopolitičke strategije.
Njezin je posebno važan cilj utjecati na političku volju drugih država: stvoriti okolnosti u kojima će one same ograničavati vlastite odluke, uvjerene da nemaju drugog izbora.
Nasuprot tome, europski projekt mora izgraditi sposobnost da slobodno odlučuje o vlastitoj budućnosti.
To ne znači tražiti sukob s Rusijom, niti odbacivati mogućnost pregovora. Naprotiv, trajni mir moguć je samo ako se temelji na međunarodnom pravu, suverenosti država i sigurnosnim jamstvima koja ne nagrađuju agresiju.
Europa ne mora pobijediti Rusiju u njezinoj igri imperijalne moći. Mora postati dovoljno snažna da ruska politika zastrašivanja više ne može određivati njezine odluke.
Upravo zato Shenzhen i Berlin predstavljaju više od dvaju diplomatskih događaja. U Shenzhenu je demonstrirana ambicija velikih sila da preuzmu posebno pravo na oblikovanje budućeg svijeta. U Berlinu je demonstrirana mogućnost drukčijeg odgovora: povezivanje država koje ne žele biti objekti tuđih geopolitičkih dogovora.
Europa nije kapitulirala. Ona prolazi kroz proces vlastitog političkog sazrijevanja.
Možda se pred našim očima rađa nova Europa – ne kao imperijalna sila koja želi upravljati drugima, nego kao samostalna politička zajednica koja želi sačuvati pravo svojih građana i država na vlastitu političku volju.
To neće biti brz proces. Ali upravo je njegova dugoročnost možda najveća razlika između europskog projekta i imperijalnih ambicija koje mu se danas suprotstavljaju.