Autor: Tihomir Majić
Uvod #
Posljednje godine Titove vladavine (1974.-1980.) nisu bile samo godine njegova fizičkog i mentalnog pada, već i vrijeme duboke, gotovo nevidljive transformacije stvarne moći unutar jugoslavenskog sustava.
Formalno, Josip Broz Tito ostao je do smrti, predsjednik SFRJ, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske narodne armije (JNA) i neupitni autoritet. No, u sjeni njegovih godina i bolesti, sve se više oblikovala paralelna struktura moći čiji je ključni arhitekt bio general Nikola Ljubičić.
Ovaj esej sintetizira neke činjenice koje su povijesno dokumentirane, ali nisu, do sada međusobno povezivane.
Dakle, u pitanju su dokumentirane izjave, Ive Andrića, Ljubi Jandriću, 12. i 13. lipnja 1974., Miroslava Krleže, Branku Mikuliću, 14. siječnja 1977., pogibija Džemala Bijedića, četiri dana kasnije, 18. siječnja 1977., kao i konačni razlaz Tita i supruge Jovanke, također 1977., te javne fotografije Tita i generala Ljubičića iz tog vremena.
1. Tito u zalasku: Bolest i gubitak kontrole #
Do sredine 1970-ih Tito je već bio ozbiljno bolestan.
Ovisnost o užem krugu postajala je sve izraženija.
U tom vakuumu moći pojavio se general Nikola Ljubičić, dugogodišnji ministar obrane (1967.-1982.), koji je postupno preuzimao kontrolu nad ključnom federalnom institucijom – Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA).
Dokumentirano je također, kako je Tito 1977. godine pristao na potpunu izolaciju svoje supruge Jovanke Broz. Taj čin, koji je označio konačni bračni i osobni raskid, nije bio samo rezultat bračnih nesuglasica, već i političke odluke koju su pripremili Ljubičić, Stane Dolanc i drugi.
2. 1977. – Annus horribilis jugoslavenske elite #
Godina 1977. predstavlja ključnu prekretnicu. U njoj se zbivaju dva važna događaja:
- Izolacija Jovanke Broz (nakon rada posebne komisije Saveza komunista Jugoslavije - SKJ)
- Smrt jugoslavenskog premijera Džemala Bijedića u avionskoj nesreći kod Sarajeva, 18. siječnja 1977.
Iako nema neoborivih dokaza da je Bijedićeva smrt bila atentat, okolnosti su izazvale ozbiljne sumnje. Bijedić je bio jedan od rijetkih utjecajnih civilnih političara koji je mogao predstavljati protutežu vojno-sigurnosnom lobiju. Njegov nestanak dodatno je oslabio civilnu komponentu vlasti.
U istoj godini Jovanka je uklonjena uz optužbe za špijunažu, nacionalizam, miješanje u kadrovske odluke, no možda je stvarna istina, mnogo šokantnija i javnosti još nepoznata.
Logično je pretpostaviti da je njezino uklanjanje bilo nužno, kako bi se u potpunosti oslobodio put vojnom lobiju – bez smetnji na vezama.
3. Krležino svjedočanstvo – najjači unutarnji dokaz #
Najsnažniji dokumentirani dokaz o stvarnom odnosu moći dolazi od Miroslava Krleže. U razgovoru koji je 14. siječnja 1977., vodio u svom domu u Zagrebu, s Brankom Mikulićem, premijerom Jugoslavije (1986.-1989.), Krleža je izrekao rečenicu koja je postala povijesna:
„Nisam siguran da Tito drži pod kontrolom što sve armijski vrh smjera činiti u kritičnoj situaciji".
Ova izjava, zabilježena u Mikulićevoj memoarskoj knjizi, “Kobne godine”, dobiva na težini jer dolazi od čovjeka koji je desetljećima bio u samom vrhu jugoslavenske intelektualne i političke elite, te je prema Titovu odgovoru Mikuliću, bio i njegov svojevrsni orjentir.
Krleža nije bio teoretičar zavjere već lucidni promatrač koji je vidio da se stvarna moć preselila iz Titovog kabineta u vojne strukture.
4. Fotografije kao vizualni dokaz smjene moći #
Uz Krležinu riječ, postoji i snažan vizualni dokaz. Serija fotografija iz perioda 1977.-1979. godine, posebno ona s Brijuna, gdje Ljubičić gleda Tita s visine, dok ovaj sjedi u naslonjaču, što je tada bilo protokolarno nedopustive za podređenog generala – sve to na službenim snimkama koje su prošle cenzuru.
Te fotografije nisu bile slučajnost. One su odražavale novu realnost: Tito je ostao simbol, a Ljubičić operativni gospodar ključnih poluga moći.
5. Ljubičićev dugoročni scenarij #
Ljubičićev scenarij nije bio klasična urota s jasnim datumom puča, već sustavna, višegodišnja priprema za post-Titovsko razdoblje. Njegovi glavni elementi bili su:
- Preuzimanje pune kontrole nad JNA i KOS-om
- Uklanjanje potencijalnih civilnih suparnika (Jovanka)
- Unaprijeđenja i imenovanja u JNA, kadrovskim inženjeringom lojalnosti (Mamula, Kadijević, Adžić, Gračanin…)
- Kasnija pragmatična podrška Miloševiću i srpskom nacionalnom pokretu kao političkom gorivu
Ovaj scenarij pokazao se djelomično uspješnim. JNA je 1991. zaista pokušala odigrati ulogu „spasitelja Jugoslavije" pod srpskom dominacijom.
No, na kraju, SFRJ je propala zbog slobodarskih i demokratskih težnji Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine i međunarodnog pritiska.
Zaključak #
Nikola Ljubičić nije bio klasični zavjerenik, on je bio pragmatični vojni birokrat koji je bolje od svih ostalih shvatio temeljnu istinu kasne Jugoslavije: tko kontrolira vojsku, taj će kontrolirati i ono što ostane nakon Titove smrti.
Krležina slutnja pokazala se proročanskom. Tito je formalno vladao do 1980., ali je stvarna moć već ranije, prešla u ruke generala, koji je na fotografiji, stajao iznad njega.
I na kraju, Ivo Andrić, najmudriji Hrvat i najvidovitiji geopolitičar bivše Jugoslavije, “testamentalno” će 12. i 13. lipnja 1974. u Sarajevu i Mostaru, posvjedočiti Ljubi Jandriću u knjizi “Sa Ivom Andrićem”, zašto nije završio “Odlazak”, zadnje poglavlje svog najvažnijeg romana, “Omer paša Latas”.
Njega će završiti postdaytonski “odlazak” JNA (samo nominalno transformirane u Vojsku Republike Srpske), iz Sarajeva, nakon krvave opsade grada od 1992-1996.
Naravno, sada pod zapovjedništvom nekih drugih Latasa.
A i lagali su nas, kako je Valter branio Sarajevo?
Ne, nije, okupirao ga je!