Autor: Tihomir Majić
Postoje trenuci kada povijest prestaje biti kronika događaja i postaje moralna legitimacija naroda.
Dan oslobođenja Ukrajine bio bi jedan od njih, trenutak kada bi Europa, iscrpljena podjelama i ratovima, došla do svoje konačne slobode i smisla postojanja.
Bilo bi to jutro, kakvo Europa nije živjela stoljećima. Nad Kijevom bi svanulo bistro nebo, a Dnjepar, duša Ukrajine, tih, kao da razumije, došao je mir.
Ljudi bi izlazili na ulice sa zastavama, cvijećem i slikama poginulih, ne u trijumfu, nego u dostojanstvu onih koji su izdržali i pobijedili.
Na Majdanu bi se tisuće glasova spojile u pjesmu zahvalnosti palim herojima.
Zazvonila bi zvona Katedrala Svete Sofije u Kijevu, zazvonila bi zvona Bazilika Svetog Petra u Rimu.
Nakon mnogih stoljeća, Europa, te zapadno i istočno kršćanstvo, postali bi ujedinjeni.
U Londonu Big Ben bi otkucavao vrijeme za cijeli svijet, a u Berlinu i Parizu, prolaznici bi veselo zastajali pred ekranima na kojima se prikazuju oslobođeni Donjeck, Lugansk, Mariupolj i Krim.
Na istoku i zapadu, na sjeveru i jugu, Europa bi disala slobodno, svjesna da njezine vrijednosti nisu samo deklarativne, nego izvojevane.
Ta pobjeda, ne bi bila samo vojna, nego moralna i civilizacijska, jer postoje trenuci kada moral postaje politička snaga, a vjera u slobodu, strateška prednost. Ukrajina bi povratila svoje granice, a Europa, vlastitu dušu i samopouzdanje.
Tog dana, Europa bi zaplakala od radosti, ali ne zbog slavljenja rata, nego zbog spoznaje da je još uvijek sposobna za mir koji ima smisla, mir koji nije ustupak, nego ispunjeni zavjet!