U svijetu koji se ubrzano mijenja, često pokušavamo objasniti poteze velikih sila isključivo kroz ekonomske interese ili vojne strategije. Takav pristup, iako metodološki uredan, često promašuje dublje uzroke političkog djelovanja. Povijest nas, međutim, uporno podsjeća da iza svakog tenka i svakog diplomatskog ultimatuma stoji čovjek – sa svojim strahovima, vrijednostima i kolektivnim nasljeđem.

Europska unija djeluje u geopolitičkom okruženju obilježenom rastućim napetostima, tehnološkim natjecanjem i redefiniranjem prioriteta globalnih partnera, uključujući novu američku Strategiju nacionalne sigurnosti (studeni 2025.). EU stoga jača vlastitu stratešku autonomiju i otpornost, uz očuvanje suradnje s partnerima.

Esej o pobjedi Ukrajine i moralnom preporodu Europe

U vojnoj bazi Joint Base Elmendorf–Richardson u Anchorageu, na Aljasci, 15. kolovoza 2025., u obilju arktičkog zraka, susrela su se dva predsjednika — Donald Trump i Vladimir Putin. Na papiru, tema je bila mir u Ukrajini i stabilnost Arktika. U stvarnosti, glavna američka meta je bila i ostala, isključivanje Kine iz ruskog strateškog okvira. Peking, gotovo na drugom kraju svijeta, nije spavao, pratio je svaki potez u Anchorageu. Kina zna da će, kakav god ishod bio, njezina uloga u ruskoj geopolitičkoj konstrukciji ostati neupitna. Pokušajmo dočarati scene tog trilera.

Rat u Ukrajini nije tek oružani sukob između dviju država; on je najjasniji signal da je povijest ponovno pokrenula kotač imperijalne sile. Ruski imperijalizam nije poglavlje iz 19. stoljeća, već aktivna i opasna paradigma 21. stoljeća.